Prvo oprostite za depresivan post ali takvo je moje raspoloženje zadnjih dana...Neznam kuda ide moj život...Oduvijek su me naprijed gurali snovi a više i ne sanjam...Moj život je postao film bez radnje,s puno bolnih sjećanja...I sve mi je postalo teško i bolno...Više ne mogu ni proći gradom...Jer previše je osjećaja...A ja nisam osjetio ljubav,zapravo ne znam što znači taj osjećaj...Više ni ne mogu gledati neke ljude,osobe do kojih mi je stalo,ne mogu jer u njima vidim sebe...Starog mene...I bojim se za te ljude...Jer ako vidim sebe u njima tko kaže da se oni uskoro neće naći u situaciji kao što sam ja...A to ne bih poželio nikome,pogotovo ne tim osobama...Jer između sreće i tuge je mala razlika...Tako mala a u nju stane cijeli svijet... I osjećam da sam povrijedio neke ljude do kojih mi je užasno stalo,a sve samo da ih poštedim mojih dvojbi i strahova...I zato mi je posebno teško...Često ljudi govore da je teško voljeti a ne biti voljen,još je teže biti voljen a neznati to uzvratiti...Ili još gore...Iz straha ne htjeti uzvratiti...I opet govorim gluposti,ali bolje gluposti nego ništa...A neki dan sam izgovorio gomilu gluposti...Frendica kojoj sam ih rekao će znati...I onda sam se pokajao i zamislio...U životu bar mom,je malo ljudi koje istinski volim i za koje bih dao sve...A bojim se da ih ne izgubim...Da ne nestanu među gomilom sličnih,da im imena ne izblijede...Kažem da volim te osobe a ni neznam što to znači...Ma bolje da šutim...Ovako samo nanosim sol na bolne rane...Ali ne mogu se zaustaviti...I opet gluposti...Ma gotovo je...Neću više pisati...Rane su presvježe...Želim reći samo jedno svima koje sam povrijedio...Jednu riječ zauvijek... Oprostite...